Znameniti građani

Albert Štriga operni pjevač. Ilirac, blizak Vatroslavu Lisinskom, kojega potiče na skladanje prve hrvatske opere ‘Ljubav i zloba’, u čijoj izvedbi i sam sudjeluje. Zaslužan za razvoj opernog života u Hrvatskoj, kao pjevač nastupao po mnogim slavenskim zemljama, nastupao zajedno sa Sidonijom Rubido Erdödi. Po njemu je danas nazvana križevačka glazbena škola.

Antun Nemčić Gostovinski (Edde 1813. – Križevci 1849.) Djetinjstvo je proveo u Ludbregu i Koprivnici. Gimnaziju je završio u Varaždinu, a filozofiju (današnji 3. i 4. razred gimnazije) i studij prava u Zagrebu. U krugu iliraca prijateljevao je sa Tomom Blažekom i Ljudevitom Gajem. Službeničku karijeru započeo je kao sudac u Križevcima. Godine 1836. pristav je Županije križevačke i bio premješten u Moslavinu u Osekovo, gdje je 1838. postao počasnim sucem. Tada se već ozbiljno bavio književnim radom. Iz tog vremena datira i njegovo prijateljstvo s književnikom Mirkom Bogovićem s kojim je ostao u najprisnijem odnosu sve do svoje smrti. U Ludbreg je premješten 1840. godine i tamo kao samostalni pristav ostao do 1846. U lipnju 1846. bio je jednoglasno izabran za kotarskog suca u Novom Marofu, a krajem iste godine postao je i “začasni uredni sudac”. Povijesne 1848. godine bio je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, a početkom travnja 1849. imenovan urednim bilježnikom Županije križevačke. Smrt ga je zatekla na službenom putu u Podravini.Ime i djelo Antuna Nemčića kultivirani čitatelj, povjesničar ili kritičar književnosti najneposrednije povezuje uz Putositnice. Već nas naslov djela, neobičan, silovit, pa čak i bizaran, upozorava da se radi o umjetniku koji je snagom vlastitog talenta, a za ono vrijeme i vrlo visoke književne kulture bio u stanju izdići se iznad vrlo prosječne razine proznog stvaranja svojih suvremenika. Putositnice nisu neka vrsta nadomjestka današnje novinske reportaže, već je to proza koja je ostvarila i svojevrsni autentični narativni izraz, nezavisan od samog sadržaja izvještavanja. U Putositnicama nas ne zaokupljaju samo događaji nego i način na koji su zabilježeni. Putovanje, kazuje sam Nemčić, može se prispodobiti s polaskom zbirke od slika. Ko što čovjek u njoj mnogo puta uz raskričane slike hladno prolazi dočim se k manje raskalašenomu gdjekojemu tvoru i nehotice natrag vraća, tako i putnik često pokraj raznih prizora stupa bez da mu se ovi u pameti ustanove, dočim možebiti manje znatna pojavljenja u sudjelovanju raznih okolnosti dušu mu zanesu. Što drugi možebiti ni napomenuo ne bi, to mi i nehotice iz uspomena u pero dolazi.

Dragutin Karlo Novak (Zagreb, 16. veljače 1892. – Zagreb, 31. listopada 1978.), Osnovnu školu završio je u Zagrebu, odlazi u konvikt u Tropavu gdje završava mehaničarski zanat za preciznu mehaniku. Potom odlazi sestri u Budimpeštu gdje 1910. prisustvuje natjecanju aviona. Kratko iza toga vraća se u Zagreb i zapošljava kod Slavoljuba Penkale koji u to vrijeme radi na konstrukciji aviona i postaje mu desna ruka kod izrade i ispitivanja letnih osobina, sve do prvog leta u Hrvatskoj, 22. lipnja 1910. te do konačnog odustajanja Penkale od daljnjih radova na avionu. Na poziv, prelazi k fotografu i poduzetniku Mihajlu Merćepu, koji je u međuvremenu također izgradio hangar pored Penkalina i doveo u Zagreb braću Slovence, Edvarda i Joška Rusjana. Koncem 1914. odlazi u vojsku i nakon kraćeg vojevanja u pješadiji prebacuju ga u avijaciju Austro-ugarske monarhije. Od 1916. nakon ranjavanja prilikom borbenog leta postavljen je za učitelja letenja u najznačajnijoj vojno-pilotskoj školi Monarhije u Bečkome Novome Mjestu. Ima pilotske dozvole vojnog i civilnog pilota. Po završetku Rata vraća se u Veliki Raven obitelji. Prestaje trajno letjeti, tako da se više nikada nije vinuo u zrak niti kao putnik. Seli se s obitelji u Križevce gdje kratko radi u paromlinu, vraća se zatim u Zagreb na Anatomski institut Medicinskog fakulteta, a 1923. ponovno radi u Križevcima u gradskoj Munjari-elektrani. Osniva 1927. u Križevcima vlastito autoprijevozno poduzeće, autobus i taksi prijevoz putnika. Nakon 1945. ostaje bez autoparka i zapošljava se 1948. kao ravnatelj Gradskog autobusnog poduzeća u Križevcima. Slijedeće, 1948. do umirovljenja 1954. radi na Poljoprivrednom tehnikumu u Križevcima. Nakon 50 godina 1970.godine, vraća se u rodni Zagreb s obitelji, gdje 31. listopada 1978.. umire u 86. godini života. Grad Križevci odužio mu se postavom spomen-ploče na kući u kojoj je živio i radio, nazvavši susjedno šetalište imenom Dragutina Novaka te nazvavši njegovim imenom Aeroklub.

Dr. Stjepan Kranjčić studirao je teologiju na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje se isticao intelektualnom sposobnošću, marljivošću i kolegijalnošću. Zaređen za svećenika 1943. Kapelan u Požegi (1943- 1945), župi sv. Marka na zagrebačkome Gornjem gradu (1945-1947). 1947. godine postaje bilježnik Nadbiskupskoga duhovnog stola te tajnik biskupu Franji Salis-Seewisu, a od 1952. župnik i dekan u Križevcima sve do smrti 1968. godine. U Križevcima djeluje Udruga za promicanje znamenitih Križevčana “Dr. Stjepan Kranjčić” (www.udruga-drstjepankranjcic.hr) koja posebno aktivno radi na obilježavanju godišnjica Stjepana Kranjčića (godišnjica smrti – 10. travnja), sadržaja posvećenih sv. Marku Križevčaninu, te ostalim križevačkim velikanima. Udruga svake godine zadnjeg vikenda u siječnju organizira četverodnevnu vjersko-kulturnu manifestaciju “Dani hrvatskih svetaca i blaženika”, zatim Susret hrvatkoga duhovnoga književnoga stvaralaštva “Stjepan Kranjčić” te u suorganizaciji s križevačkom Osnovnom školom Ljudevita Modeca Susret hrvatskoga dječjega duhovnoga stvaralaštva “Stjepan Kranjčić” za književno i likovno stvaralaštv učenika osnovnih škola u Hrvatskoj (www.djecji-kranjcic.hr). Za “Književni Kranjčić” udruga svake godine od 15. svibnja do 15. kolovoza raspisuje natječaj za književe radove, a završni je susret uvijek prve subote u prosincu uoči Kranjčićeva datuma rođenja (5.12). Natječaj za “Dječji Kranjčić” raspisuje se od 15. listopada do 15. prosinca, a završna svečanost je zadnje subote u travnju, uz DAn grada Križevaca. Sve su te tri manifestacije na nacionalnoj razini.

Franjo Marković (Križevci, 1845.- Zagreb 1914.) Osnovnu je školu završio u Križevcima, gimnaziju od 1854. do 1862. u Zagrebu, a klasične jezike, filozofiju i slavistiku u Beču. Pošto je diplomirao iz latinskoga i grčkoga jezika, imenovan je 1866. godine za suplenta na gimnaziji u Osijeku. U jednoj političkoj demonstraciji potpisao je proglas protiv bana Raucha, našto je dobio ukor zbog “nekorektnog političkog ponašanja”. Godine 1868. premješten je na gimnaziju u Zagreb, a 1870. otpušten iz službe te u jesen odlazi u Beč na studij filozofije. Tamo je posebno slušao estetiku kod profesora Roberta Zimmermanna. Promoviran je u ožujku 1872. za doktora filozofije. Već u 27. godini života postao je uz Ivana Dežmana suurednikom, a malo zatim samostalnim urednikom tadašnjega najuglednijeg hrvatskog književnog časopisa Vijenac (1872. – 1873.). Godine 1874. postaje redovitim profesorom na Zagrebačkom sveučilištu i prvim dekanom Filozofskog fakulteta, a 1876. u 31. godini života izaban je za člana Akademije. Od godine 1881. 1890. bio je opozicijski zastupnik križevačkog izbornog kotara u Hrvatskom saboru. Umirovljen je 1910., ali je kao djelatni predavač ostao do kraja života na Sveučilištu. Njegova estetska shvaćanja kreću se u okviru herbetovske formalističke estetike čiji je osnivač R. Zimmermann. Svoje filozofske poglede izložio je u djelu “Razvoj i sustav obćenite estetike”. F. Marković je značajan jer prvi uvodi filozofsko nazivlje u hrvatski jezik.

Fran Gundrum Oriovčanin (Oriovac 1856. – Križevci 1919.) enciklopedist široke kulture i znanja, školovan u Hrvatskoj i Beču, zanimao se za očuvanje ljudskoga zdravlja i promicao kulturu zdravoga života i zdrave prirode. Objavio je brojne knjižice, priručnike i naputke o zdravstvu spolnoga života, provevši, zacijelo, jedno od prvih istraživanja o prostituciji uopće. Pisao je o njezi zubi, suzbijanju kožnih bolesti, o ovisnostima. Gundrumova je knjiga Duhan bila nagrađena na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. Bio je ogorčeni neprijatelj duhana, crne kave, osobito alkohola, što baš i nije bilo popularno u gradu križevačkih štatuta, tih jedinstvenih pravila o kulturi pijenja u veselim društvima. Dr. Gundrum je smatrao da ljudski vijek može produljiti tjelovježbom, plivanjem i vožnjom biciklom, pa je izmislio i “stroj za plivanje” na suhom. Gundrum je proučavao bogatu hrvatsku povijest i kulturu, pri čemu je u starim Križevcima nalazio vrelo nadahnuća. Sahranjen je na zagrebačkom Mirogoju.Legendarne su bile Gundrumove šetnje Križevcima. Njegovi su sugrađani svoje kućne ure podešavali prema njegovim polascima na šetnje i vraćanjima sa šetnji. Zauzima se Gundrum za rani spolni odgoj djece i mladeži: Potrebno je da dijete mnogo znade, za lakše razumijevanje različitih odnosa treba već zarana početi. Djeca se u roditeljskom domu mogu uživiti u prave životne nazore. Rekao bih da nije ispravna tvrdnja da se dijete ne smije upoznati s nekim odnosima, da mu se ne smije uvijek istina reći, nego ga po tami voditi kojekakvim lažljivim predpostavkama, ludim bajkama i sličnim, kad dijete želi da od roditelja što saznade.

Ivan Zakmardi Dijankovečki  (Križevci oko 1600. Banjska Bistrica 1667.)  Završio je isusovačku gimnaziju u Zagrebu i filozofiju u Olomoucu u Češkoj. Kao sposoban pravnik i humanist nalazio se na najvišim položajima u upravi zemlje. Bio je protonotar hrvatskog kraljevstva i poslanik na Požunskom saboru.Kao protonotar kraljevstva Ivan Zakmardi dao je načiniti Škrinju privilegija za najvažnije državne spise. Ta njegova inicijativa bila je začetak hrvatskog državnog arhiva. Na samoj Škrinji privilegija Zakmardi je na latinskom jeziku napisao pjesmu s programskim sadržajem o hrvatskom državnom pravu. U završnim stihovima Zakmardi spominje tri rijeke – Kupu, Savu i Dravu, rijeke koje je očajničkom obranom i golemim žrtvama Hrvatska uspjela očuvati. Zakmardi je želio pomoći Križevcima, svojem rodnom gradu, da izađe iz krize nakon ratovanja s Turcima, te da ga unaprijedi u prosvjetno i kulturno središte pokrajine. U Križevce je htio dovesti pavline koji su u matičnom samostanu u Lepoglavi okupljali obrazovane redovnike, književnike, povjesničare i umjetnike. Pavlini su pristali doći u Križevce i tu su osnovali samostan i školu. Zbog toga je Zakmardi osigurao darovnicu za samostan, te je redu poklonio svoje imanje u Dijankovcu, kuću svojeg oca kao i neke druge posjede. Pavlini su uz osnovnu školu u Križevcima osnovali i Pavlinsku gimnaziju (1670. godine) sa četiri razreda (parva, principa, grammatica, syntaxis). Pavlinima je 20. travnja 1667. godine odobreno da osnuju samostan u Križevcima, a nakon toga da uz kuću podignu drvenu kapelu svete Ane.. Grad je u znak zahvale Zakmardiju otkrio spomen – ploču 1923. godine, a središnja ulica i gimnazija u Križevcima također nose njegovo ime. Još jedna spomen – ploča postavljena je 3. rujna 2005. u Dijankovcu, gdje je obitelj Zakmardi imala vlastelinstvo.

Ljudevit Farkaš Vukotinović bio je istinski ljubitelj prirode i proučavatelj prirodnih pojava, od minerala i fosila do sastava flore i faune Hrvatske. Udario je temelje nekim modernim prirodoslovnim strukama u nas: u biološkoj (botaničkoj) klasifikaciji krčio je putove od fiziografije k filogenetskom pristupu, od geognozije geologiji, zajedno s prijateljem J. K. Schlösserom prvi sustavno pristupio prikazu flore cijele Hrvatske. Tajnik grofa Draškovića na saboru u Požunu, prebilježnik Križevačke županije (1836. – 1840.) gdje osnovao Ilirsku čitaonicu 1839. U ratu protiv Mađara 1848. vrhovni zapovjednik četa za obranu domovine u Križevačkoj županiji. Predsjednik Zemaljskog suda (1850. – 1854.) kada umirovljen jer se protivio upotrebi njemačkog jezika kao službenog.U rukopisu O osnutku narodnog muzeja iz 1878. Vukotinović piše: Mi smo u vrijeme našeg preporoda svi radili gdjegodijer i koliko mogosmo, te se svaki trsio da učini svoju dužnost, nit je itko mislio na kakovu hvalu ili nagradu. Veliki župan križevački (1861. – 1867.). U književnosti se okušao kao pjesnik, pripovjedač i dramatik. Uz Stanka Vraza i Dragutina Rakovca pokretač Kola 1842., urednik Leptira (1859. – 1861.). Objavio Pjesme i pripovijetke 1838. – 1840., Ruža i trnje 1842., Prošasnost ugarsko – hrvatska 1844., Pjesme 1847., Trnule 1862. itd. Botaničar i mineralog; značajna njegova znanstvena monografija Podobe hrvatskih hrastovih okoline zagrebačke. Jedan od prvih članova JAZU (1866.), također član stranih akademija znanosti. Počasni građanin Križevaca. Spomen – obilježje mu postavljeno na Kalniku, jedna ulica u Križevcima nazvana po njemu.

Nina Vavra (Križevci 1879 – Zagreb 1942.), dramska umjetnica, od 1899. prvakinja drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Jedna od najvećih dramskih glumica svoga vremena. U Zagrebu je završila Miletićevu Dramatsku školu, a od 1899. angažirana u HNK. Jedna od najčuvenijih glumica svog doba. Galerija njenih likova kretala se u širokom rasponu od klasične tragedije do suvremene drame. Najbolja ostvarenja imala je kao Eshilova Kasandra, Sofoklova Elektra i Antigona, Euripidova Andromaha i Hekuba, Racineova Fedra itd. Objavljivala prozu prožetu ilirskim idejama pod pseudonimom Ylajali. Prevela s češkog i njemačkog oko 50 dramskih djela. Napisala dramu Dolazak Hrvata 1907. Amatersko kazalište u Križevcima nekoć je nosilo njeno ime. Od filmskih uradaka glumila je u igranim filmovima Matija Gubec (1917.). i Vragoljanka (1918.)Početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, u Križevcima je postojao komorni teatar Nina Vavra. Brojao je dvadesetak članova, glumaca – amatera, koji su diljem Hrvatske izvodili drame Samuela Becketta i uređivali svoj časopis Bulletin koji se bavio kazališnim i književnim temama. Školovala se kod časnih sestara u zagrebačkoj preparandiji, iz koje je kao najbolja učenica izašla nakon tri godine. U kazalište ju je s 12 godina prvi put odvela tetka – predstava joj se nije svidjela i odlučila je više ne ići u kazalište. No kasnije je otišla na prijemni ispit u novootvorenu zagrebačku glumačku školu i primljena kao jedina djevojka, zahvaljujući deklamaciji pjesme Oj budi svoj. Glumačku školu polazila je dvije godine, do 1896. Još kao učenica nastupala kao paž u Henriku IV., a debitira kao glumica u Scribeovoj Borbi gospođa, gdje se osobito istakla. Kao mlada glumica puna ideala doživjela je ubrzo razočaranje na ulazu u kazalište, jer od ideala se nije moglo živjeti. Bila joj je obećana plaća od 50 forinti po gaži ali dobivala je samo 25 i dodatnih 5 za toalete, “kakti ženska”. Sa 24 godine odlazi na prvo gostovanje u inozemstvo: u Pragu igra na češkom jeziku, glavnu žensku ulogu u Madasyjevoj Čovjekovoj tragediji. U predratnoj Srbiji, u Beogradu i Nišu igra Hasanaginicu, dok za premijernu izvedbu Nušićeve tragedije Jesenja kiša, u kojoj je nastupila kao zamjena drugoj glumici dobiva odlikovanje kralja Petra I. Karađorđevića. Ova ponosna i bogom nadarena žena kroz godine intenzivnog umjetničkog djelovanja uspinje se stepenicama slave. Snaga njene umjetnosti, patetika i divan ton njenog glasa osvajaju kazališnu publiku. A njeno dobro veliko srce zaista suvereno vlada scenom. Ali ona je i pisala, napisavši jedan kazališni komad. Nije se usudila pisati pod svojim imenom, već pseudonimom. 1907. godine u patriotskom je zanosu napisala dramu u pet činova Dolazak Hrvata. Za vrijeme premijere tog djela bila je u kutu jedne lože i pravila se da ju ništa ne zanima, obzirom da nitko od ansambla nije znao tko je autor komada. Predstava je u Zagrebu trijumfirala. 1908. godine Nina Vavra udaje se za kolegu i umjetničkog prijatelja, redatelja Bacha. Dugo godina nastupaju zajedno, on kao ravnatelj drame ona kao pomagačica i glumica. Dalje piše: romane, novele, studije, surađuje s novinama, prevodi pedesetak drama. S kolegama iz Zagreba, Osijeka i Beograda 1921. osniva kazalište u Splitu, čija je prva sezona bila sjajno posjećena. Svoj je prvi vijenac na otvorenoj sceni Nina Vavra dobila u Varaždinu. Tijekom svoga glumačkog rada igrala je preko 500 raznih uloga. 26 – 25. studenog 1939. godine kazalište u Zagrebu će biti u svečanom ruhu, dignut će se Bukovčev zastor, osvijetljen reflektorima i na sceni će se opet pojaviti Nina Vavra da suvereno dominira u klasičnoj Euripidovoj tragediji Trojanke. O toj svojoj kreaciji nije htjela Nina Vavra da govori. Ona će o tome sama da napiše i da izloži svoje gledište na ovu klasičnu grčku tragediju, koje je usko povezano gledanjem na cijeli umjetnički rad i na cijeli njen umjetnički život. Zanimljivo je, da je upravo u vezi s tim stanovištem Nina Vavra zamolila velikog našeg umjetnika Meštrovića da on bude pokrovitelj te njene jubilarne kreacije.

Marcel Kiepach (Križevci 1894. – Ruska Poljana 1915.) kao prvo od četvero djece, uz tri sestre, Marcel je u svome gradu završio pučku školu. Potom je nastavio gimnaziju u Zagrebu. Iz toga vremena sačuvana je Marcelova fotografija, koja datira iz 1905. a snimljena je u fotografskom ateljeu Mihaila Merčepa, koji se nekoliko godina kasnije proslavio kao konstruktor zrakoplova na kojima je letio i prvi hrvatski avijatičar Dragutin Novak. Premda zarana oduševljen elektrotehnikom, Marcel nije uspio nagovoriti roditelje da ga nakon male mature u zagrebačkoj realnoj gimnaziji pošalju na studij elektrotehnike u Graz, tragom Nikole Tesle, o čijim je izumima čitao u stručnim časopisima. Moglo bi se reći da je upravo Tesla na neki način bio Marcelov uzor kojeg je oponašao i slijedio u svojim istraživanjima i iznašašćima, od magnetske indukcije, dinamo stroja, do elektromotora, transformatora, prenošenja zvučnih valova. Marcelov otac, Josip Kiepach je pak kanio svoga nasljednika usmjeriti u gospodarstvo pa ga najprije šalje na Gospodarski institut Sveučilišta u Haale an der Saale u Njemačkoj gdje je proveo godinu dana, a potom još dvije godine na Hochschule für Bodenkultur (Šumarska akademija) u Beču. Tek potom uspio je Marcel “za svoju dušu” upisati elektrotehniku u Charlottenburgu u Njemačkoj. Time je definitivno potvrdio svojim roditeljima da ga ne zanima vođenje ogromnoga gospodarstva, niti bavljenje poljodjelstvom ili šumarstvom. S tim su se njegovi roditelji uostalom već bili pomirili izlazeći mu ususret, tim više što su imali itekakve financijske mogućnosti da sina uzdržavaju na školovanju daleko od kuće. Naslijedio je Marcel od roditelja bogato kulturno srednjoeuropsko nasljeđe, napajajući se na bogatoj hrvatskoj, talijanskoj i austrijskoj tradiciji. Očeva je loza, naime, bila porijeklom iz Tirola, iz plemićke obitelji Kiepach od Haselburga. Tu se ženidbama krvno povezala s uglednim hrvatskim plemićkim obiteljima. Tako 16. ožujka 1910. pri Carskom patentnom uredu u Berlinu (Kaiserliches Patentamt) prijavljuje pod brojem 246656 svoj izum brodski žiro kompas koji pokazuje sjever bez obzira na blizinu metalnih predmeta ili utjecaja magnetskih sila. U istom uredu pod brojem 265645 od 9. lipnja 1912. patentiran je njegov posebni strujni prekidač na principu plinskog tlaka za primjenu kod rendgenskih i drugih specijalnih uređaja. Svoj brodski kompas Kiepach je prijavio kao patent i Patentnom uredu u Londonu, dobivši potvrdu da mu je patent prihvaćen već 1911. godine pod brojem 28696. Kao vlasnik patenta ubilježen je Marcel de Kiepach, Theaterplatz (Kazališni trg) broj 8, Zagreb, Croatia, Austria, Landowner (zemljoposjednik). U patentnoj prijavi se navodi podrobniji opis patenta: Poboljšanje naprave za očitanje kompasa. Poginuo je u Prvoj svjetskoj vojni kao dragovoljac u 21. godini. Zagrebački Jutarnji list objavio je 31. listopada 1915. nekrolog u povodu junačke smrti Marcela Kiepacha na bojišnici kod Ruske Poljane, u današnjoj Poljskoj. Dva mjeseca poslije njegove pogibije 13. kolovoza 1915.